OŠ Ivana Tišova, Viškovci

Priprema za školu

Spremnost za školu nije jedna izdvojena vještina, već kombinacija raznih vještina koje pridonose školskom uspjehu, a uključuju: dobro tjelesno zdravlje, socijalnu i emocionalnu zrelost, jezične i komunikacijske vještine, sposobnost rješavanja problema i kreativnog razmišljanja te općenito poznavanje svijeta u kojem dijete živi. Uvijek je važno podsjetiti se da se djeca različito razvijaju i da svako dijete ima svoje jače i slabije strane.

Kako pomoći djetetu kada se odvaja od prijatelja u vrtiću?

Budući da proces odrastanja i sazrijevanja uključuje stalnu promjenu, postoje gubici koji se događaju pri prijelazu iz jedne razvojne faze u drugu. Odvajanje od vrtićkih prijatelja, kao i rastanak od omiljene odgajateljice iz vrtića, predstavlja jedan takav gubitak izazvan prirodnim procesom odrastanja. Nije moguće postati „školarcem“, a da prije toga dijete ne izgubi sigurnost vrtića i prijateljstva koja je izgradilo u tom okruženju. Iako je polazak u školu kod većine djece i roditelja popraćen osjećajem uzbuđenja i veselja, važno je razgovarati s djetetom i o promjenama koje će se dogoditi, što sve gubi odlaskom iz vrtića. Važno je pomoći djetetu da nađe način kako se oprostiti od prijatelja, posebno onih koje možda neće viđati u školi ili u susjedstvu.

Priprema za školu

Priprema za školu i zahtjeve škole počinje vrlo rano. Roditelji mogu puno učiniti kako bi razvili neke socijalne vještine i emocionalnu zrelost kod djece. Mogu pokazati djeci da će, bez obzira na to što se dogodi, oni brinuti o njima i voljeti ih. Djeca koja dobivaju puno ljubavi i pažnje, zagrljaja, ohrabrenja, držanja na krilu, spontano napreduju, rastu i razvijaju se brže od emocionalno zanemarene djece. Takva djeca će biti puno sigurnija u sebe i imati dobru sliku o sebi. Djeca oponašaju ono što vide od roditelja. Djeca roditelja koji, primjerice, vode brigu o sebi, redovito se bave tjelesnim aktivnostima, iskazuju poštovanje prema ljudima, suosjećaju s drugima, najvjerojatnije će usvojiti i težiti sličnim vrijednostima. Pokažite i vi entuzijazam prema učenju, stvaranju, školi…

Pohvalite dijete, pokažite ponos, ohrabrite njegovu znatiželju. Razgovarajte s djetetom o školi već u vrtiću, izrazite uzbuđenje i veselje zbog polaska u školu, pričajte o zanimljivim stvarima koje će naučiti u školi. Djeca vole ponavljati stvari, pa im pružite puno prilike za to i budite strpljivi. Ponavljanje uči djecu da je moguće nešto novo naučiti i uvježbati, čak i kad se činilo teškim u početku.

Kako djetetu olakšati prilagodbu na polazak u školu

• Nakon što je dijete upisano u školu, dobro je prije početka škole prošetati s djetetom, pokazati mu školu iznutra, i izgled razreda, prošetati oko škole i zadržati se na školskom igralištu. Često djeca pri upisu ostvare prvi kontakt sa školom, kako s prostorom tako i s učiteljicama koje rade u školi. Ukoliko dijete ide u vrtić, vjerojatno će prvi kontakt i posjet školi imati i sa svojim prijateljima i odgajateljima.

• Razvijte pozitivne stavove djeteta prema školi i učitelju – nemojte nikada plašiti dijete školom niti mu prijetiti njegovom učiteljicom. O školi pričajte kao o mjestu na kome će dijete puno naučiti, postati pametnije, raditi zanimljive stvari. Ne gradite sliku idealnog učitelja već sliku realnog čovjeka koji pomaže djeci da nauče mnoge zanimljive stvari.

• Na vrijeme i u ugodnoj atmosferi nabavite potreban pribor i odjeću za školu. Uključite dijete u sve aktivnosti oko nabave i pripreme školskog pribora i knjiga (zajedno napišite njegovo ime na knjige i bilježnice)

• U dogovoru s djetetom odredite prostor za rad i učenje. Vrlo je važno da dijete ima vrijeme i prostor za rad, učenje i pisanje svojih zadaća. Važna su jasna pravila vezana za učenje i školske obaveze, a poticanje učenja na istom mjestu i u isto vrijeme olakšava razvijanje radnih navika kod djece. Također, poželjno je da radna površina i prostor tijekom pisanja zadaće i učenja nemaju puno sadržaja i igračaka koje će odvlačiti djetetovu pažnju.

• Recite djetetu da imate povjerenja u njegove sposobnosti i da ste uz njega ako mu treba pomoć. Razgovarajte na koje načine može zatražiti pomoć od vas, tko mu još može pomoći kada nešto ne razumije ili ima problema.

• Poželjno je privikavati dijete na sjedeći rad nudeći mu i uvodeći aktivnosti i sadržaje koji su mirniji i odvijaju se u sjedećem položaju.

• Navikavajte dijete na rad na papiru kroz crtanje, bojanke, čitanje priča i slične aktivnosti.

• Na vrijeme obavijestite dijete o svim promjenama koje slijede i razgovarajte o tome kako će se na njih prilagoditi – dio vremena će provoditi samo kod kuće, samo će se oblačiti i pripremati za školu, morat će samo kontrolirati izvršenje nekih higijenskih navika i sl.

• Uvježbajte s djetetom put do škole.

• Upoznajte ga s osobama koje će o njemu brinuti za vrijeme vaše odsutnosti.

• Dogovorite pravila koja će pomoći djetetu da se osjeća sigurno kod kuće i na putu od kuće do škole

• Naučite dijete adresu stanovanja, vaše brojeve telefona i gdje radite te druge važne informacije za koje procjenjujete da mogu pomoći djetetu da bude sigurno. Dajte mu mali adresar u kojem će te sve važne informacije napisati.

• Pažljivo planirajte godišnji odmor – ostavite si dane kako bi mogli prvih dana otpratiti dijete u školu i dočekati ga po povratku iz škole.

• Pobrinite se da upoznate učitelja/icu i stručnu službu škole sa svim relevantnim informacijama kako bi imali što bolju spoznaju o djetetu i važne informacije koje mogu pomoći boljem razumijevanju djetetovog ponašanja i eventualnih teškoća.

Pri polasku u školu većina djece ima iskustvo odvajanja od roditelja. Mnoga djeca prvi puta to iskuse već u vrtiću, a neki su možda provodili dio vremena sa članovima šire obitelji. Nova pravila, drugačiji način rada od onog u vrtiću, očekivanja i zahtjevi školske sredine predstavljaju stresnu situaciju i potrebno je određeno vrijeme kako bi se djeca privikla na novu sredinu. Moguće je da se separacijski strahovi, koji su razvojno očekivani, pojačati i postati izraženiji, što se u ponašanju djeteta može opaziti kroz teže odvajanje od roditelja, brizi za sigurnost roditelja, pozivanje roditelja da ostane u školi, ili odbijanje odlaska u školu. Neke od ranije spomenutih stvari koje mogu olakšati djeci polazak u školu doprinijet će smanjenju početne tjeskobe i zabrinutosti djeteta.

I ne zaboravite, dijete koje postaje učenik ne prestaje biti dijete!

Samopoštovanje djeteta

Samopoštovanje djeteta je slika o sebi. Samopoštovanje je svijest o vlastitoj vrijednosti, njegovim jakim stranama i slabostima.
Samopoštovanje se  razvija cijelog života. U školskoj dobi se razvija :
•    na  temelju procjene školskog uspjeha – uspoređuju svoj uspjeh s uspjehom druge djece i stvara sliku o vlastitoj vrijednosti
•    na temelju uspjeha u rješavanju socijalnih problema (odnosa s vršnjacima)
•    na osnovu reakcija roditelja i drugih odraslih osoba osobito onih koje vole i koje su mu važne.

Dijete koje ima visoko samopoštovanje:
•    vjeruje i sigurno je u svoje sposobnosti
•    lakše nalazi prijatelje
•    zna donositi odluke
•    ima bolji uspjeh u školi što nadalje povećava njihovo samopoštovanje
•    očekuje uspjeh
•    zna se oduprijeti negativnom utjecaju vršnjaka:lakše će se oduprijeti nekim izazovima kao ponuđenom alkoholu i drogi

Dijete koje ima nisko samopoštovanje:
•    podcjenjuje svoje sposobnosti
•    ima negativno mišljenje o sebi.
•    svoje neuspjehe pripisuje vlastitoj nesposobnosti
•    uspjeh pripisuje sreći
•    sklono je tražiti odobravanje od drugih
•    unaprijed odustaje od aktivnosti jer očekuje da će doživjeti neuspjeh i da će ga drugi odbaciti
U uspoređivanju s drugom djecom dječacima su u procjeni važnije sposobnosti i talenti, a djevojčicama tjelesni izgled i uspjeh među vršnjacima.

Dijete stvara sliku o sebi ovisno o tome kako roditelj verbalnim izjavama i neverbalnim porukama  reagira na djetetov neuspjeh, uspjeh, odluke koje donosi, njegovo ponašanje u raznim situacijama.

Roditelj pomaže djetetu da razvije samopoštovanje kad:

•    češće zapazi ono što je dijete dobro učinilo i to kaže  
•    ne kritizira dijete (smotan, zločest, loš)  nego njegovo neprihvatljivo ponašanje
•    potiče dijete da govori pozitivno o sebi (ovo ću riješiti ako se potrudim)
•    potiče da otvoreno govori o osjećajima
•    ne uspoređuje s drugima
•    pomaže da realno  prihvati svoje jake i slabe strane
•    potiče da samo opaža svoje pozitivne strane i napore i samo se za to pohvaljuje
•    uči dijete donositi odluke i rješavati probleme i tako ga uči preuzeti odgovornost za svoje ponašanje (uči se griješiti i greške ispravljati)
•    uči dijete postavljati male ciljeve i ostvarivati ih

Svako je dijete vrijedno i jedinstveno i samo ako ga prihvatimo onakvim kakvo ono jeste pomoći ćemo mu razviti potencijale koje ono ima.

DJETETOV PODSJETNIK ZA RODITELJE I UČITELJICU

• Ne kvarite me! Ja dobro znam da ne smijem imati baš sve što od vas tražim. Samo vas stavljam na kušnju.
• Nemojte se bojati biti odlučni sa mnom. Ja to volim, jer me čini mnogo sigurnijim.
• Ne dopustite mi da razvijem loše navike. Moram se pouzdati u vas da ih na vrijeme prepoznam.
• Ne silite me da se osjećam manji nego što jesam. Tada se na glup način ponašam kao velik.
• Ako mi želite pomoći, ne kažnjavajte me pred drugima. Ja ću vaše riječi prihvatiti bolje ako mi to kažete na samo i bez povišenog tona.
• Ne činite da najobičnije greške osjećam kao grijeh. Time izvrćete moj osjećaj za vrijednost.
• Ne zaštićujte me od posljedica mijih djela. Ponekad moram učiti i na svojim greškama.
• Ne osvrćite se previše na moje lakše bolesti. Ponekad se njima koristim da skrenem pažnju na sebe.
• Ne gunđajte, i ne prigovarajte često. Ako to činite, morat ću se zaštititi praveći se gluh.
• Ne obećavajte prebrzo. Zapamtite , grozno se osjećam kad ne ispunite obećanja.
• Ne zaboravite, da se ja ne mogu uvijek tako dobro izraziti kako bih želio. Zbog toga nisam uvijek precizan.
• Ne opterećujte previše moje poštenje. Ja se lako uplašim i reknem laži.
• Ne budite nestalni. To me zbunjuje i čini da gubim povjerenje u vas.
• Ne odbijajte me kada vam postavljam pitanja. Ako to činite , ubrzo ćete shvatiti da sam odgovore potražio na drugom mjestu.
• Nemojte nikada govoriti da ste savršeni i nepogrešivi. Zadat ćete mi previše bola kad otkrijem da to nije istina.
• Ne govorite mi da su moji strahovi glupost. Oni su doista stvarni i prije ćete me umiriti ako me budete nastojali shvatiti.
• Nemojte nikada misliti da vas ponižava ako mi se zbog nečega ispričate. Iskrena isprika učinit će da vam se još više približim.
• Ne zaboravite kako brzo rastem. Sigurno vam je vrlo teško održati korak sa mnom. Molim pokušajte to.
• Ne zaboravite da ja ne mogu ratsi i truditi se oko svega ako mi ne dajete mnogo svog razumijevanja i ljubavi. Ali ne moram vam to baš uvijek reći. Moram li?                                                                                            

IVAN HITI

KAKO UČITI

Planiraj učenje

•    imaj uvijek isto mjesto za učenje bez ometajućih sadržaja (tv, radio, neuredan radni stol)
•    napravi plan učenja-napiši obaveze u tjedni raspored prema predmetima
•    odvoji dovoljno vremena za pojedini predmet
•    odluči kojim ćeš redom učiti- najprije uči teže gradivo a onda lakše
•    uči sa stankama, nakon 35-60 min učenja napravi stanku do 15 min

Uči s razumijevanjem

•    najprije napravi upoznavanje s gradivom-promatraj ga kao cjelinu, izdvoji najvažnije činjenice
•    pročitaj bilješke u bilježnici, pročitaj čitavu lekciju, pogledaj slike, tablice, atlas
•    podijeli lekciju na cjeline i uči jednu po jednu, prije spavanja ponovi najvažnije
•    čitaj prvo poglavlje, podcrtaj najvažnije riječi
•    prepričaj najvažnije vlastitim riječima nekoliko puta glasno
•    piši vlastite zabilješke, radi skice, kognitivne mape
•    uči s razumijevanjem što znači razmišljaj o onome što učiš, prepričavaj lekciju svojim riječima, ponavljaj
•    ako nešto ne znaš, ne razumiješ istraži u drugim knjigama, na internetu, pitaj nekoga
•    tek kad dobro naučiš pređi na novo poglavlje i uči na isti način, a zatim sve ponovi više puta prepričavajući glasno
•    ako učiš napamet sporo učiš i brzo zaboravljaš
•    koristi pomoćne tehnike za lakše pamćenje gradiva

Ponavljaj

•    ponavljaj više puta čak i kad si naučio gradivo (bolje naučeno teže se zaboravlja)
•    uči nekoliko dana prije ispita da možeš dovoljno puta ponoviti gradivo
•    zamisli se u situaciji ispitivanja u razredu i ispituj se 

Nagradi se za učenje nakon naučenog određenog dijela gradiva (glazba …).
Što više budeš pazio na školskom satu manje moraš učiti kod kuće.
Ne zaboravi  zapisati pitanja i primjere koji se navode na satu.

Utjecaj vršnjaka

Unatoč važnosti koju za pojedinca ima osjećaj vlastitog identiteta i neovisnosti, prirodna težnja čovjeka je život u zajednici. Tako naš svakodnevni život neizbježno uključuje druge ljude, pripadamo različitim grupama, od obitelji, rodbine, susjeda, prijatelja, razreda, športskih klubova, kulturnih društava itd.
Ponašanje ljudi u zajednici je uzajamno uvjetovano i međuovisno. Svojim ponašanjem i djelovanjem pojedinac utječe na druge ljude, ali i drugi ljudi utječu na njegovo mišljenje, ponašanje i doživljavanje.
U adolescenciji događaju se i velike društvene promjene pa je socijalni utjecaj, tj. utjecaj vršnjaka najizraženiji. Mlade osobe suočene su s novim društvenim ulogama, odnosima i situacijama. U usvajanju i ovladavanju tim sposobnostima ključnu ulogu imaju vršnjaci. Vršnjaci su oslonac za adolescenta u njegovom traganju za identitetom. Vršnjačka skupina u početku služi za prevladavanje osjećanja usamljenosti i pruža mogućnost upoznavanja novih prijatelja i proširivanja kruga poznanstava. Vršnjačka skupina adolescentima pruža osjećaj pripadnosti, povjerenja i podrške, emocionalne sigurnosti, samopouzdanja te mogućnost da se bude popularan i priznat. Vršnjaci utječu na formiranje slike o sebi i pomažu adolescentu da definira svoja uvjerenja, vrijednosti i ciljeve.
Prijateljstva u ovom periodu postaju iskrenija i čvršća.
Razmislite o tome zašto se baš družite s osobama s kojima se družite? Kakve osobine oni posjeduju? Što vam se kod njih sviđa, a što ne?
Iako su vršnjačke grupe nužne na putu ka odraslosti, one mogu imati i određene negativnosti. Mnogi adolescenti, pod pritiskom vršnjaka a zbog straha da će biti odbačeni ili ismijani od društva, počinju piti, pušiti, drogirati se. Isto tako se možda ne žele suprotstaviti grupi svojih prijatelja koja maltretira vršnjaka. Iako ne opravdavaju takvo ponašanje, zbog straha da će ih odbaciti čak se i sami tako počinju ponašati. Naravno, i odrasli su skloni negativnom konformizmu u određenim situacijama.
Međutim, kod mladih, takva eksperimentiranja mogu ostaviti dalekosežne posljedice koje mogu dovesti do pojave ovisnosti o alkoholu, cigaretama i drogama. Velik broj adolescenata sklon je kompromisima i mijenjanju stavova samo da bi zadržali popularnost svojih vršnjaka.
Razmislite kakve sve ustupke i kompromise činite kako bi bili prihvaćeni u društvu?
Zamisli sljedeću situaciju!
Petak je, nastava je iz nekog razloga završila 2 sata ranije. Odlučuješ s prijateljima iz razreda otići u kafić u blizini škole. U kafiću tvoji prijatelji naručuju neko žestoko piće i nagovaraju i tebe da popiješ isto. Znaš da nije dobro piti alkohol, ali ne želiš ispasti kukavica pred prijateljima, a najmanje što želiš je da te ismiju. Što ćeš učiniti?
Svatko bira svoj odgovor i svoj put. Ako ne želiš raditi ono što ti škodi i što nije dobro za tebe, nemoj popustiti samo kako bi zadržao prijatelje, jer oni koji ne cijene tvoje izbore nisu tvoji pravi prijatelji.
No, kako ipak ne bi bio ismijan, možeš sljedeće:
• Promijeniti temu: “Kada je Eurovizija?” ili “Jeste sinoć gledali onaj film na TV-u?”
• Našaliti se na svoj račun: “Ma da, ja sam ti prava kukavica i slabić i bojim se da mi od alkohola ne izraste rep.”
• Ponuditi nešto drugo: “Baš sam gladan/a, a da mi pojedemo pizzu?”
• Ispričati se i otići: “Joj, baš mi je žao, zaboravio/la sam da imam dogovor.”
• Ljubazno odgovoriti: “Ne bih, hvala.”

Cyberbullying

S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti.

Elektroničko nasilje (engl. cyberbullying) je svaka komunikacijska aktivnost putem interneta (kroz uporabu e-mailova, web stranica, blogova), videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi se neko dijete ponizilo, zadirkivalo, prijetilo mu se ili ga se teroriziralo na neki drugi način. Uvijek je cilj  povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način naštetiti djetetu, bilo u obliku tekstualnih ili video poruka, fotografija ili poziva ili neugodnih komentara. Može ga činiti jedna osoba ili grupa djece.

Što obuhvaća elektroničko nasilje?

• slanje anonimnih poruka mržnje
• poticanje grupne mržnje
• širenje nasilnih i uvredljivih komentara o vršnjaku
• kreiranje internetskih stranica (blogova) koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka
• slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama
• otkrivanje osobnih informacija o drugima
• „provaljivanje“ u tuđe e-mail adrese
• slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima
• prijetnje smrću
• izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima
• seksualno namamljivanje

Po čemu se elektroničko razlikuje od “tradicionalnog” vršnjačkog nasilja?

Elektroničko nasilje razlikuje se od „tradicionalnog“ vršnjačkog nasilja prema dostupnosti (prisutno je 24 sata na dan, svih 7 dana u tjednu), izloženosti (kod kuće i na mjestima koja su ranije bila sigurna za dijete), mnogobrojnijoj publici i svjedocima, anonimnosti koja olakšava kršenje socijalnih normi te kod žrtve pojačava osjećaj nesigurnosti i straha radi čega posljedice takvog oblika nasilja ponekad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama. S obzirom da ne dolazi do fizičkog kontakta između žrtve i publike, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti.

Kako roditelji mogu zaštiti djecu?

• Naučiti više o mobitelima, internetu i osnovnim pojmovima koja se koriste u virtualnom svijetu
• Dogovoriti pravila o korištenju kompjutera i upoznavanju internetskih prijatelja
• Razgovarati sa djecom i pokušati razumjeti na koje načine koriste internet i mobitele, za koje aktivnosti ih koriste
• Poučiti ih da ne prosljeđuju niti komentiraju sadržaje koji mogu nekoga povrijediti.
• Razgovarati o tome kad treba, a kad ne treba čuvati tajnu pred roditeljima i odraslima u koje imaju povjerenja (dobre i loše tajne kod mlađe djece)
• Osigurati osjećaj povjerenja i sigurnosti
• Informirati se i o programima koji filtriraju web stranice za koje ne želite da budu dostupne djetetu.

Pravila ponašanja koja djecu štite na internetu:

• Ne stavljati osobne informacije i fotografije na internet (chat, blogovi, osobne ili društvene web stranice)
• Nikome ne govoriti svoje lozinke, čak ni prijateljima
• Ako prime zlonamjernu ili prijeteću poruku, ne odgovarati već pokazati odrasloj osobi u koju imaju povjerenja
• Ne otvarati e-mailove nepoznatih osoba ili od ranije poznatih zlostavljača
• Ne stavljati na internet ništa što ne želite da vide prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu
• Ne slati poruke u ljutnji. Razmisliti kako bismo se osjećali da sami primimo takvu poruku
• Pomoći djeci koju na ovaj način zlostavljaju – ne prikrivati nasilje nego odmah obavijestiti odrasle.

Bullying

Bullying ili zlostavljanje djece od strane drugog djeteta ili djece može imati više oblika: fizički, emocionalni, verbalni, seksualni, cyberbullying ili kombinaciju navedenoga. Može uključivati jedno dijete koje zlostavlja drugo ili grupu djece koja zlostavljaju jedno dijete ili drugu grupu djece.
Na žalost, bullying je jako raširena pojava. Teško je uopće procijeniti koliko s obzirom na to da veliki broj djece nikada nikome ne ispriča što im se događa. Također, s obzirom na to da živimo u prilično nasilnom društvu, dječje izrugivanje, gurkanje, ismijavanje ili ignoriranje odrasli rijetko vide kao nešto više od običnog dječjeg nestašluka. Djeci pak, s obzirom na nasilje koje gledaju i slušaju svaki dan – od obiteljskih svađa do naslovnica dnevnih novina – bullying često preraste u zabavnu predstavu koju, ako nisu žrtve, sa zanimanjem i navijačkim poklicima ohrabruju.
Unatoč uvriježenom mišljenju da je zlostavljač obično dječak, i djevojčice i dječaci zlostavljaju. Razlika nije u kvantiteti već prije u načinima zlostavljanja. Djevojčice pretežno nanose emocionalnu bol verbalnim uvredama, ogovaranjem ili ignoriranjem. Dječaci su nešto “grublji”, kako u verbalnom zastrašivanju tako i u fizičkim nasrtajima. Iako su neki zlostavljači veći i snažniji od žrtve, zlostavljača ima u svim veličinama i oblicima.
Nekoliko je elemenata nužno da bi moglo doći do bullyinga. To su: zlostavljač, žrtva, prilika i publika.
Zlostavljači su najčešće djeca koja su i sama na neki način zlostavljana. Ponekad, to su djeca koja prolaze kroz životne situacije u kojima osjećaju da nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa, kao što je razvod roditelja ili teška bolest roditelja. To mogu biti djeca koja imaju slabo razvijene socijalne vještine, koja doživljavaju nasilje kao uobičajeni način komunikacije kod kuće, koja ne mogu ispuniti očekivanja obitelji ili škole. Oni zlostavljaju drugu djecu kako bi se osjećali kompetentni, uspješni, da bi imali osjećaj kontrole ili sebi dali oduška zbog osjećaja bespomoćnosti. Oni smanjuju žrtvu da bi onda pored nje izgledali veliki.
Žrtva, odnosno dijete koje je izloženo većem riziku da bude zlostavljano od druge djece, najčešće ima neke od sljedećih karakteristika:
nisko samopoštovanje, nesigurnost, nerazvijene socijalne vještine, osjetljivo je, lako se rasplače i uznemiri, ima neku vidljivu različitost (debelo je, nosi naočale, ima klempave uši i sl.), ili ne zna kako se zaštititi i izboriti za sebe.
Bullying se ne može dogoditi ako nema za to prilike. Školski hodnici, igrališta i zahodi obično imaju malu ili nikakvu superviziju odraslih što ih čini posebno plodnim tlom. No, bullying se može nastaviti ili započeti i u nekom drugom okruženju: u kvartu ili u autobusu kojim se dijete vozi u školu i kući. Moderna tehnologija nudi mnoge prilike za zloupotrebu šireći tako mogućnosti zlostavljaču da proganja svoju žrtvu gdje god ona bila.
Bullying obično uključuje i publiku. Publika može odigrati ključnu ulogu u zlostavljanju. Vrlo često publika reagira na zlostavljanje smijehom i pažnjom, podupirući tako nasilnika i ohrabrujući nasilje. Mnogi se ipak, unatoč tome što se smiju, u sebi osjećaju loše i teško im je gledati zlostavljanje. No, kako se boje istupiti iz gomile i time riskirati da i sami postanu žrtva, šute i igraju ulogu koju procjenjuju da je sigurnija. Rijetka su, ali postoje, ona hrabra djeca koja preuzmu inicijativu i pokažu zlostavljaču da to što radi uopće nije zabavno. Najbolja prevencija i najmoćnije oružje u borbi protiv bullyinga leži upravo u tome da publika preuzme kontrolu i spriječi zlostavljanje. Jedno hrabro dijete je malo, i može nastradati, ali grupu hrabre djece nitko ne može zaustaviti. Zlostavljač i žrtva su zarobljeni u zlostavljanju. Žrtva bi htjela promijeniti situaciju ali ne može jer je žrtva. Zlostavljač se može promijeniti, ali neće, jer izvlači neku čudnu nagradu iz maltretiranja drugih. Ali publika je stvarno moćna. Kako se postavi publika, tako će se razvijati situacija. Odluči li publika da zlostavljanje nije “cool”, zlostavljač će najvjerojatnije prestati i povući se. U nekim je školama bullying stavljen pod kontrolu upravo djelovanjem na publiku, bez da se utjecalo niti na žrtvu niti na zlostavljača. Najbolje strategije publike su: ignoriranje, zbunjivanje zlostavljača odvlačenjem pažnje, pažljivo konfrontiranje zlostavljača s činjenicom da to što radi nije nikome zabavno, započinjanje diskusije u razredu o tome kako spriječiti bullying u svom razredu i u svojoj školi.
Bullying nije dječja igra
Djeca se često šale ili komuniciraju na načine koji uključuju ruganje ili gurkanje. Za razliku od dječje igre, u kojoj su dvije strane ravnopravne, ili se nadmoć izmjenjuje od situacije do situacije, bullying uključuje neravnotežu moći u kojoj je zlostavljač uvijek i stalno nadmoćan. Isto tako, kod dječje igre emocionalni ton se izmjenjuje od smijeha do ljutnje, no zadržava blagi intenzitet. Bullying uključuje trajnu i vrlo često intezivnu uznemirenost, bespomoćnost i patnju žrtve, dok je zlostavljač obično hladan, okrutan i kontrolira situaciju.
Bullying nije nasilni napad
Bullying se razlikuje od nasilnog napada na više načina. Prvo, u napadu se obično koriste šake, noževi i drugo oružje dok je kod bullyinga najčešće više izraženo emocionalno, a manje fizičko nasilje. Obično se radi o blažim oblicima fizičkih napada, najviše o naguravanju, prijetnjama nasiljem, uzimanju stvari i šamaranju. Drugo, nasilni napad događa se najčešće samo jedan puta, dok bullying traje i ponavlja se. Čak i dok nema izrugivanja ili drugih oblika bullyinga, žrtva strepi svaki dan očekujući nove nalete agresije.To nalikuje strahu vojnika na ratištu: i kada je zatišje osoba je napeta i stalno na oprezu. Taj strah postaje sastavni dio života, a uloga žrtve sastavni dio osobnosti. Nasilni napad je vrlo nalik oluji, i obično uključuje ozbiljne ozljede. Takvih je primjera nekoliko svako malo diljem Hrvatske, o čemu čitamo u medijima. No, ozlijeđena, napadnuta djeca najčešće dobiju puno suosjećanja i pažnje, što pomogne u zacijeljivanju i onih unutarnjih, nevidljivih rana. Svi oko žrtve ogorčeni su na napadača i napadač bude javno osuđen zbog takvog ponašanja. Bullying je kao kišica, koja pada i pada sitnim kapima i čini se kao da neće nikada stati. Žrtva se osjeća progonjeno svaki dan, polako gubi snagu i ponekad trajno mijenja svoju osobnost i način na koji vidi sebe i svijet oko sebe. Odrasli koji nisu imali iskustvo napada ili bullyinga obično smatraju da je napad puno teži, zbog težih fizičkih ozljeda koje ga prate. Djeca koja su bila izložena bullyingu znaju da je to gore od napada. Napadnuta djeca završe u bolnici okružena ljudima koji brinu, paze i nježni su. Napadač završi u rukama policije i pravosuđa. Djeca koja su izložena bullyingu, s teškim emocionalnim ozljedama, završe obično sami u svojoj sobi ili na psihoterapiji. A napadači budu “face”.
Moje dijete je žrtva. Što mogu učiniti?
Ako saznate da je vaše dijete zlostavljano od strane drugog djeteta ili djece, možda ćete odmah htjeti zaštititi svoje dijete i konfrontirati se sa zlostavljačem i njegovim roditeljima. Možda će vam biti neugodno i željeti ćete da vaše dijete osnaži i uzvrati zlostavljaču. Možda ćete se i sami osjećati bespomoćno. Niti jedan od ovih načina neće pomoći vašem djetetu. Što može pomoći?
Pokušajte prikupiti što je moguće više informacija o tome što se događa. Izbjegavajte okrivljavanje kako zlostavljača tako i vašeg djeteta. Razmotrite pažljivo ponašanje vašeg djeteta i njegov stil ponašanja. Ako razmišljate o tome da razgovarate s roditeljima zlostavljača, upamtite da će oni vjerojatno reagirati defenzivno, nastojeći obraniti kako svoje dijete tako i sliku vlastite obitelji. Vaš cilj treba biti da sva djeca imaju sigurno i poticajno okruženje, a ne da potpalite vatru.
Slušajte svoje dijete. Zlostavljano se dijete srami toga što mu se događa i teško o tome govori. Osjeća da bi trebalo nešto poduzeti, a ne zna kako. Osjeća da nešto s njim nije u redu ako su baš njega izabrali za iživljavanje. Radite uvijek na odnosu s vašim djetetom, na razvijanju komunikacije, budite otvoreni za razgovor i pažljivi kada slušate. Već sama činjenica da je vaše dijete progovorilo o problemu i vidjelo na vama da vam je stalo može pomoći. Nemojte nikako zaboraviti da unatoč tome što ćete se osjećati i sami žalosno, povrijeđeno i ljutito, ovaj problem zahtijeva od vas hladnu glavu i razumno ponašanje. Ne opterećujte vaše dijete vlastitim emocionalnim stanjem. Vaše dijete ima već dovoljno svojih patnji.
Objasnite djetetu da neka djeca imaju problema sa sobom jer su možda i sami žrtve nasilja kod kuće ili se s niskim samopoštovanjem, nezadovoljstvom i vlastitim strahovima nose na neprikladan način. Pomognite djetetu da shvati da zlostavljač nije velik i moćan koliko mu se to čini. Djeci u mom savjetovalištu često pričam priču o lavu i zečiću. Pravi lav ne ide okolo napadajući bezrazložno i strašeći druge životinje. Njegova pojava je dovoljna da druge životinje znaju koliko je snažan i moćan. Prerušenog lava, koji je u stvari zečić, prepoznajemo po tome što je prerušen u agresivnog, bešćutnog lava koji mora stalno strašiti i rikati da se ne bi prepoznalo da se u tom kostimu zapravo krije prestrašeni zeko. Pomognite svom djetetu da nauči razlikovati pravog lava od prerušenog zečića.
Sa svojim djetetom razgovarajte o načinima kako se zaštiti od zlostavljača.
Razgovarajte o tome kako odgovoriti na zlostavljanje. Na primjer:
• ne reagiraj, ignoriraj zlostavljača, otiđi iz situacije, potraži pomoć ako vidiš da je potrebno
• složi se sa zlostavljačem, kaži: “Imaš pravo”, i otiđi
Kako bi uvježbali zaštitne strategije možete igrati s djetetom igru uloga. Najbolje je proći cijelu situaciju i pomoći djetetu da vježba i tako zapamti načine na koje će reagirati. Naglasite koliko je važno da ne pokaže da ga zlostavljanje ljuti i uznemirava jer to “hrani” zlostavljača. To je upravo ono što zlostavljač želi postići. Razgovarajte s djetetom o tehnikama zaštite, kao što je na primjer da bude uvijek u grupi s drugom djecom, napravite listu prijatelja ili kolega iz razreda s kojima bi moglo biti u grupi. Zlostavljač neće tako lako napasti ako je “publika” netolerantna na nasilje i ne smatra ga uopće zabavnim. Također, upozorite dijete da ne ulazi ni u kakve kontakte sa zlostavljačem. Ne potičite dijete na uzvraćanje udarca ili smišljanje osvete po sistemu “oko za oko, zub za zub”. Uzvraćanje agresijom na agresiju zove se rat, a u ratu se mogu dogoditi ozbiljna stradanja i teško je kontrolirati situaciju. To je nešto što ne želite ni vi niti vaše dijete. I ne uzimajte ovaj problem osobno. Problemi djeteta koje zlostavlja su uzrok problema, a ne vi i vaše dijete. Ako problem ne možete riješiti sami, potražite stručnu pomoć.
Naravno, ponekad će situacija zahtijevati i vašu intervenciju, pogotovo ako se radi o upornom zlostavljanju koje je iscrpilo i vaše dijete i vas. U tom slučaju obratite se školi, razgovarajte s razrednikom, školskim psihologom ili ravnateljem škole. U ekstremnim slučajevima možda će biti potrebno obratiti se i policiji. Sigurnost djece treba biti prioritet i briga svih odraslih osoba. Razgovor s roditeljima djeteta zlostavljača najbolje je obaviti uz prisutnost školskog psihologa koji može pomoći u moderiranju razgovora i kontroli ponašanja svih prisutnih. Ukoliko ne naiđete na razumijevanje i brigu od strane odraslih osoba zaduženih za sigurnost djece u školi koju vaše dijete pohađa, razmislite o tome da prebacite dijete u školu u kojoj je borba protiv nasilja visoko na listi prioriteta. Ne zaboravite da je to velika odluka i promjena koja će dodatno iscrpiti vaše dijete, pa se prije ipak posavjetujte s psihologom.
Razgovarajte s djetetom o bullyingu čak i ako uopće ne slutite da bi se takvo što moglo njemu događati. To će poslati važnu poruku vašem djetetu o tome da vi znate što je to i da takvo ponašanje osuđujete, da se to događa i drugoj djeci, i da žrtva nije kriva. Također, čak i ako vaše dijete nikada ne bude žrtva, možete pomoći da ono bude dio “publike” koja će svojom netolerancijom na nasilje i izgrađenim stavovima o štetnosti bullyinga pomoći djeci žrtvama.

Moje dijete je bully

Pozvali su vas iz škole na razgovor tijekom kojeg saznate da je vaše dijete zlostavljač. To može biti prilično šokantna vijest. Važno je da unatoč tome pokušate ostati pribrani i ne negirate problem jer će to pogoršati stvari. Ako je vaše dijete zlostavljač, ono hitno treba vašu pomoć. Nikada sretan čovjek nema potrebu biti loš prema drugim ljudima. Ako vaše dijete zlostavlja drugu djecu sasvim je sigurno da imate nesretno dijete, koje vas treba. Isto tako nemojte misliti da bi vi znali da vaše dijete ima problema. Djeca zlostavljači neće roditeljima pričati o svojim “aktivnostima”, kao niti o svojim lošim stanjima koji su ga doveli do takvog ponašanja. Da bi shvatili zašto vaše dijete povrjeđuje druge možda ćete trebati pomoć psihologa. Iako neka djeca zlostavljači nemaju obiteljskih problema, dobro bi bilo da razmislite o tome što vaše dijete uči o nasilju kod kuće. Kakvo je vaše ponašanje i stavovi i kakva je vaša komunikacija s djetetom? Dijete koje je izloženo izrugivanju od strane braće ili roditelja može ispoljavati agresivno ponašanje izvan kuće. Djeca koja gledaju nasilje ili ga i sami trpe uče da “jači tlači” pa će svoju bol prenijeti u agresivnu kontrolu onih koje vide slabijima od sebe. Osim što se trebate truditi da atmosfera u vaša četiri zida bude sigurna od nasilja postoje još neki načini kako možete pomoći vašem djetetu da prestane sa zlostavljanjem. Razgovarajte s djetetom o tome da je zlostavljanje ozbiljan problem koji vi nećete tolerirati. Potražite zajedno s djetetom razloge zašto je zlostavljanje loše i kako se osjeća žrtva zlostavljanja. Naglasite da kada zlostavlja drugu djecu zapravo ostavlja loš dojam i govori o sebi ružne stvari. Objasnite da su zlostavljači mahom nesretni, nesigurni ljudi. Naučite vaše dijete kako efikasnije rješavati sukobe i probleme kao i važnost tolerancije. Nagradite dijete kada vidite da se trudi i reagira nenasilno. Ne oklijevajte potražiti stručnu pomoć.
Kolika je važnost vaše otvorenosti da čujete problem i vaše odlučnosti i upornosti da ga riješite, najbolje govori podatak da mnoga djeca koja su zlostavljala drugu djecu u osnovnoj školi imaju ozbiljnih problema sa zakonom i policijski dosje do 30. godine. Neki nikada ne završe školu.

Cyberbullying

Cyberbullying je relativno nova pojava koja je izrasla iz prilika koje otvara moderna tehnologija. Internet je otvorio zlostavljačima mogućnost za uznemiravanje putem e-maila, chata ili blogova. Mobiteli mogu poslužiti za snimanje, slanje uvredljivih sms-ova ili pozivanja, a sve s ciljem uznemiravanja žrtve, u svako doba, na svakom mjestu, velikom brzinom. Namjera je znači ista, problem je u temeljima isti, ali je domet veći. Za žrtvu to može značiti da se čak i u svoja četiri zida, kao i bilo gdje drugdje, neprestano osjeća nesigurno i prestrašeno. Također, ono što je nekada za žrtvu bila sramota koja je živjela u učionici i hodnicima škole, s modernom tehnologijom postalo je javna sramota, dostupna svima i odmah.